Pavao Pavličić, Koraljna vrata – što nas Krsto Brodnjak može naučiti o (ne)savršenstvu
Pavao Pavličić smatra se jednim od najaktivnijih hrvatskih pisaca u žanru kriminalistike. Njegov stil obilježava jednostavnost opisa likova i radnje kao i česti ,,cliffhangeri” što čini njegova djela zanimljivim za čitatelje koji žele napetu, ali i opuštenu knjigu za čitati na kauču ili na busu do škole.
Roman Koraljna vrata zbiva se na izoliranom otoku Lastovu. Poluslijepi filolog iz Zagreba Krsto Brodnjak na poziv svoga poznanika don Špire odlazi istražiti staru bavulu, pri čemu otkriva nestala 14. i 15. pjevanja Gundulićeva Osmana.
Navedeno otkriće naviješta početak neobičnih događanja na otoku i promjena ponašanja njegovih stanovnika.
Tijekom radnje upoznajemo likove poput ,,malog Bošnje” Irfana i mlade doktorice Zore (simbolika vezana uz ep Osman). Roman se bavi idejama fantastike, odnosa života i smrti, utjecaja tradicije na naš život, a i ono što sam željela ovim tekstom istaknuti – savršenstva.
Glavna poruka navedena romana jest da savršenstvo ne smije postojati jer u takvom svijetu možda ne bi bilo sve zdravlje, nego bi sve bilo bolest. Možda ne bi sve bilo sreća i dobrota, nego nesreća (citat iz glava četrnaest Koraljnih vrata).
Mi mladi ciljamo savršenstvu u svim segmentima našega života. Želimo da imamo savršene društvene živote koje viđamo kod svojih vršnjaka, želimo imati dobre ocjene jer smatramo da će nam to biti jedini način da uspijemo u svojim snovima i željama. Želimo se stalno osjećati odlično iako nam samo kemijsko svojstvo naših mladih glava to ne dozvoljava.
Često čujem od svojih prijatelja i prijateljica kako se brinu za svoju budućnost, brinu se da ako sada već nisu stručnjaci u svojoj struci ili željnom polju rada, da nikad neće njihovi snovi biti ostvareni i da će raditi poslove koji su daleko od njihovih očekivanja. Za ovu pojavu krivim naše društvo.
Društvo previše cijeni savršenstvo, često se usredotočava na neka čuda od djece ili općenito iznimno nadarene ljude koji, na temelju prirodnog znanja uspijevaju u svojoj struci ili polju znanja. Takvih je i prije bilo, ali globalizacijom i lakšim pristupom vijestima iz drugih zemlja imamo percepciju da su svi savršeni i da smo samo mi nesavršeni.
Naravno, to može voditi do lošijeg samopouzdanja i ideje da nisi sposoban i da bi trebao odabrati nešto drugo. Ovo su razumni osjećaji jer tko se ne bi užasno osjećao da netko brže uspije od tebe, jer mu jednostavno – to ide.
Varate se ako mislite da je ,,savršenim” ljudima sve u životu lijepo – jer nije. Većinom se bore s istim problemima poput vas, samo o tome manje čujemo. Ono što smatramo savršenstvom, za njih je očekivano pa poput svih ostalih i oni mu teže.
Možeš se roditi sa znanjem u nečem, ali jedino ako istinski to želiš i trudiš se da to i postigneš, tad će ti darovitost pomoći.
Kao npr. osobama kojima ide matematika – mogu prirodno imati logiku i znati s brojkama baratati, ali ako si dozvole zbog tog prirodnog znanja ne vježbati nova gradiva, onda njihovo prirodno znanje ne vrijedi.
Takvi ljudi gube jedno bitno životno iskustvo, a to je iskustvo neuspjeha. Željeli to ili ne, moramo u nečemu ne uspjeti, bilo to u školi, u društvu, u sportu i kasnije na poslu. Možda ćemo se u tom trenutku osjećati užasno, ali tada najviše i naučimo – kao npr. da u prezentacijama iz Geografije ne uzimamo direkt riječi s Wikipedija.ba ili kako naši postupci imaju posljedice.
Već sam i prije spomenula da želja za savršenstvom može dovesti do nižeg samopouzdanja, ali to niže samopouzdanje može dovesti i do fizičkih manifestacija. Možeš ti misliti ,,To mi je u glavi pa nitko neće skužiti”, ali svejedno će se primijetiti.
Roman Koraljna vrata želi nas poučiti kako je savršenstvo, kao i bolest, neprirodno stanje organizma, tj. društva. Ako bolest počnemo razumijevati da nam govori kako neki segment našega bića ili života treba iscjeljenje, onda nam pojava savršenstva sugerira kako se ne bismo imali čemu radovati, stremiti, spoznati njegovu ljepotu ako ne bismo mogli spoznati i njegov kontrast.
Upravo stoga, pronađena dva pjevanja koja su nedostajala Osmanu, morali su i nestati…
Lara, 3. MW
