Dana 15. 1. 2026. g. učenici 3. MW i 4. PG razreda uz pratnju nastavnice Hrvatskoga jezika Ivane Marin-Garac, prof., u okviru nastave iz kulture i medija, nazočili su izvedbi mjuzikla Priča sa zapadne strane (engl. West Side Story) u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca.
Redatelj i koreograf mjuzikla bio je Leo Mujić, dramaturg Bálint Rauscher, scenografi Stefano Katunar i Aleksandra Ana Buković dok je orkestrom dirigirala Barbara Kajin.
Ako nikad niste čuli za ovaj mjuzikl, ukratko ću vam prepričati sadržaj.
Radnja je smještena u gradsku četvrt New Yorka Upper West Side gdje se odvija sukob između dviju tinejdžerskih uličnih bandi: Jetsa (bijelaca) i Sharksa (doseljenika iz Portorika). U središtu radnje ljubavna je priča između bivšeg Jetsa Tonyja i sestre vođe Sharksa Marije. Mjuzikl je nastao prema zamisli Jeromea Robbinsa, glazbu je skladao Leonarda Bernsteina, a tekst je napisao Stephen Sondheim.
Navedeni mjuzikl bavi se ljubavi i društvenom tematikom (iseljeništvom, siromaštvom, kulturnim razlikama, nasiljem), a adaptiran je u više oblika.
Kao svaki dobar osvrt, prvo ću krenuti s onim što mi se svidjelo u ovoj izvedbi.
Gluma je bila fenomenalna – vidljivo je da su glumci uživali u onome što su radili. Posebno bih istaknula Devina Juraja koji je glumio Riffa (vođu Jetsa) – uz predanu glumu, kao i ostali, prema mome mišljenju, istaknuo se kao izuzetan glumac kome je navedena uloga odgovarala (iako vjerujem da je bilo dosta djevojaka kome se on istaknuo i zbog nekih drugih razloga…).
Kad se sagleda tematika mjuzikla, sve se svodi na jedno – kontrast. Kontrast našeg i tuđeg, starog i novog, poznatoga i nepoznatog, a očitovao se i u kostimografiji. Kostimografkinja Manuela Paladin Šabanović hladne boje namijenila je za Jetse, a tople za Sharkse dok je bijelo namijenjeno onima koji nisu pripadali ni jednoj ni drugoj skupini (simbolika Marijine bijele haljine s crvenom vrpcom i Tonijeve bijele majice s plavom jaknom).
Maria, koliko god da je obiteljski povezana sa Sharksima (vidljivo po crvenoj vrpci), ne vjeruje u ideju da se treba bojati „bijelaca“, dok Tony, bivši član Jetsa, (što se vidi po njegovoj plavoj jakni) vjeruje da u životu ima puno više od ulične tučnjave. Iako fizički pripadaju nekoj skupini, u duši ne pripadaju nikome.
Pohvalu dajem i scenografiji i rekvizitima koji su snažno utjecali na atmosferu kako bi se u našem kazalištu na jednu večer uprizorila newyorška četvrt.
Navedeno je ono što mi se baš svidjelo, ali sad slijedi ono što mi se malo manje svidjelo – pjevanje glavnih glumaca (Marije i Tonyja).
Jedno od glavnih razlika između klasične izvedbe Priče sa zapadne strane i ove uprizorene u HNK-u I. pl. Zajca jest da glumica koja igra Mariju (Lucija Jelušić Šimatović – operna pjevačica) pjeva operno. Glumica ima predivan glas, ali svojim pjevanjem odstupa od drugih glumaca-pjevača jer dok operno pjeva, teško se mogu razumjeti riječi koje izgovara. U mjuziklu se tekst pjeva, a ne izgovara, tako da bi trebao biti razumljiv gledateljima. Jelušić Šimatović u kontekstu izvedbe bila je sjajna, samo što je njezino pjevanje odstupalo od ostatka ansambla.
Druga kritika isto je vezana uz pjevanje i to pjevanje glavne muške uloge Tonyja (glumio ga je Neven Stipčić, mladi glumac koji je glumio u više mjuzikala (Jadnici i Jesus Christ Superstar)).
Primijetila sam da na sceni kao da nije bio dovoljno opušten, što je utjecalo na njegovo pjevanje visokih tonova.
Ipak, nakon svih ovih mojih „kritika“ zaključak bi bio – apsolutno preporučam gledanje mjuzikla Priča sa zapadne strane.
Nažalost, u vrijeme izlaska ovog članka ne možete više otići u Zajc i pogledati ga jer više nije na programu. Ali svejedno, pogledajte barem film koji je izašao 2021. g. ako vas priča i tematika zanimaju.
„Mane“ koje sam navela, nisu ni do koljena svega onoga što je dobro u ovoj izvedbi.
Nadam se da će se Maria, Tony i čitav Upper West Side vratiti na naše riječke pozornice.
Ako se i ne vrate, radujem se i vjerujem da će ubuduće češće biti ovakvih kvalitetnih mjuzikla u Zajcu.
Lara B.
