,,Saki muški, star i mlad, nosil je na desnen uhe raćin morac”
Početkom veljače 2026. Ministarstvo kulture i medija upisalo je riječki morčić (tal. moretti fiumani) u popis Kulturnih dobara Republike Hrvatske zbog svog dugotrajnog značenja na području Hrvatskoga primorja i sjevernojadranskih otoka, ali i kao pokazatelja sposobnosti riječkih zlatara.
Za one manje upućene, morčić je vrsta nakita. Prvobitno, to su bile samo naušnice koje na sebi imaju prikaz tamnopute osobe sa zlatnim detaljima, a najvažnije je da je ukrašena turbanom. Morčić se najčešće poklanjao za posebne prigode. Nosili su ga svi bez obzira na društveni položaj, a posebno su ga nosili pomorci i ribari. Od 1991. godine službeni je simbol Riječkog karnevala i u toj prigodi maškarani se oblače u morčića.
Postavljanje pitanja – je li morčić simbol rasizma?
Mi koji smo narasli uz morčića, u njemu ne vidimo ništa negativno. Međutim, u vezi njega postoje neke kontroverze – postoji ideja da lik morčića ima rasističke konotacije. Primjer za to je zabrana takvih radova na njujorškom umjetničkom sajmu The Winter Show 2020. g. (što i dalje vrijedi). Neki ljudi vjeruju da način na koji se na maškarama lik prikazuje jest neka vrsta blackfacea zbog toga što, kao dio kostima, maškarani bojaju cijelo lice u crno.
Kao rođena Riječanka, nikad na takav način nisam gledala lik morčića. Za mene je simbol grada, ali ovo pitanje i jedan drugi običaj, o kojem ću kasnije pričati, potaknulo me je na razmišljanje pa sam odlučila istražiti.
Priče i legende o morčiću
Postoje tri glavne priče o nastanku morčića. Kako bih ih pojednostavila, dat ću im imena: Turska priča, Priča o sluškinji te Venecijanski moretti i Orijent.
Prva priča legenda je o gubitku Turaka na Grobničkom polju. Nakon što je Zrinski ubio pašu strijelom u sljepoočnicu, prema legendi počelo je padati kamenje s neba, što je uništilo ostatak čete ostavljajući samo njihove bijele turbane.
Druga priča legenda je o jednoj talijanskoj kontesi koja je oslobodila svoju sluškinju zbog ljubavi prema njoj, a za uspomenu dala izraditi naušnice po njezinu liku.
Posljednja priča, ujedno i jedina nelegenda, najvjerojatnije je pravo podrijetlo morčića. Smatra se da je riječki morčić dobio inspiraciju od venecijanskog morettija (tal. Moretto veneziano), što je isto nakit koji prikazuje crnu osobu s turbanom, samo što je venecijanski raskošniji od riječkog. Venecijanski moretto nastao je u 17. i 18. st. kad su tkanine, mirisi i začini Istoka (tzv. Orijenta) postali popularni, što je utjecalo i na tadašnje zlatare.
Dolazim do svog prvog zaključka, u svakom slučaju sam izgled morčića potječe od tamnoputih ljudi. U kontekstu prve priče uočen je rasistički prikaz (u ovom slučaju Turaka), dok je u drugoj i trećoj priči tamnija koža prikazana u pozitivnom svjetlu – kao uspomena na voljenu osobu i znatiželja o tada malo poznatom Istoku.
,,Zwarte Piet, wiedewiedewiet, Ik hoor je wel, maar ik zie je niet”
Hrvatska nije jedina država koja ima kontroverzni lik u svojim običajima, imaju ga i Nizozemci – Crnog Petra (niz. Zwarte Piet) koji je i dječja igra karata i lik u nizozemskoj tradiciji na blagdan sv. Nikole, kao pomoćnik sv. Nikole (nešto poput Krampusa). Lik je postao kontroverzan zbog toga što prikazuje dosta stereotipno i rasistički osobe tamnije boje kože (crna rudlava kosa, šarene crvene usne, crno lice) i još je karakteriziran kao zla osoba prema djeci ili osoba smanjene inteligencije.
U posljednjim godinama ili nema Crnog Petra na proslavama Sv. Nikole ili je zamijenjen likom Čađavog Petra (niz. Rootveg Piet) koji je isti lik, samo ima manje crnila po licu koje sada više nalikuje čađi nego drugoj boji kože.
Zašto spominjem Nizozemsku i Crnog Petra u članku o morčiću? Spominjem ga zato što je jako slična situacija (zbog novog tumačenja rasizma propituju se običaji), ali imaju razlike koje su jako bitne za napomenuti. Prvo, Crni Petar mnogo je „mlađi“ od morčića. Najstariji izvori o Crnom Petru datiraju otprilike prije 150 godina (19. stoljeće), dok izvori o postojanju morčića ističu vrijeme baroka. Crni Petar nije duboko ukorijenjen u tradiciji nizozemske kulture, već sasvim nov običaj. Drugo, fizičke karakteristike likova drukčije su. Ako ćemo usporediti ove tradicije s prikazima tradicionalnog blackfacea, tome je sličniji Crni Petar nego morčić (kao primjer tome navodim usne − Crni Petar ima velike šarene crvene usne koje su se često dodjeljivale tamnoputima u blackfaceu kao nešto negativno, dok morčići imaju zlatne usne koje nisu preuveličane). Zadnje, Crni Petar negativno je okarakteriziran dok morčić nije. Kao što sam i prije spomenula, Crni Petar često je karakteriziran kao glupi Surinamac (država Surinam, bivša nizozemska kolonija), dok morčić nije nositelj nekog karaktera.
Dolazim do svog drugog zaključka, a to je da kod Crnoga Petra možemo zamijetiti rasističke korijene (iako ne vjerujem da je nizozemskoj tradiciji to bila namjera) i da u usporedbi s morčićem, ima negativnije konotacije.
Odgovaranje na postavljeno pitanje
Tako, dragi naši čitatelji, došli smo napokon do odgovora na postavljeno pitanje pri početku članka – je li morčić simbol rasizma?. Nakon istraživanja došla sam do svog odgovora – ne, morčić nije simbol rasizma.
Istina, ne smijemo zaboraviti da je na početku priče o morčiću (barem jedne od njih) boja kože imala negativne konotacije. No, sa sigurnošću mogu istaknuti da je morčić prije svega pokazatelj ljepote riječke kulture i koliko su riječki zlatari bili sposobni u svom zanatu, a ne simbol mržnje prema ljudima druge boje kože.
Za kraj moram napomenuti da nije loše propitati tradicije. Samo zato što su tradicije, ne znači da su i dobre.
Stoga, treba biti oprezan kod postavljanja nekih teza – treba istražiti, propitati, argumentirati i napokon dati valjano viđenje. Tek tada, to viđenje postaje i prihvatljivo.
Lara Barišić, 3. MW
